Umrla je Kata Šoljić, najponosnija majka u Hrvata. U hrvatskom Domovinskom ratu ostala je bez svojih sinova: Nike (r. 1942.), Mije (1945.), Mate (1952.) i Ive (1948.). Rat ih je pokosio. Živote su dali za slobodnu, samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu! Za Lijepu našu! Ni jedan od njih nije umro prirodnom smrću. Svi su ubijeni, a prije toga zlostavljani. Ti udarci koje su primili još uvijek odzvanjaju. I bole. Svake godine sve više. A Majka Kata kao da je bila predodređena za suze, tugu i bol. O, Bože! U vrijeme II. svjetskog rata izgubila je četiri brata. Još ni danas nitko ništa ne zna o njihovoj sudbini. Gdje su im grobovi? Nema ih! Katin

muž Antun, također je umro. I on je prošao najgore što se moglo proći. Osjetio je tegobe križnog puta i partizanskih logora. Obitelj Šoljić nisu ostavili na miru ni nakon 1945. Antuna su komunisti progonili, a često i zatvarali. Majci Kati ostale su dvije predivne kćeri - Marija i Ana. Duše od ljudi.

Nakon okupacije Vukovara Marija je sa sinom i suprugom bila u srpskom logoru. I danas osjeća posljedice toga vremena. A kako i ne bi kad je u mitrovačkom zatvoru iz dana u dan slušala jauke sina i muža. Ona je također bila pripadnica Hrvatske vojske. Ana je još u kolovozu 1991. s dvoje male djece napustila Vukovar, a suprug joj se odmah vratio na branik ovoga grada. Želio je i na taj način pomoći svojoj djeci. Više ga nitko nije vidio, niti išta zna o njegovoj sudbini. I njega je naprosto pomeo ratni vihor. Gdje mu je grob? Nitko ne zna! Djeca sinova Kate Šoljić, također su sudjelovala u obrani Domovine. Godinama nisu znali gdje su im očevi. Niko, Ivo, Mijo i Mato ubijeni su 1991., a pokopani tek dvanaest godina poslije! O, Bože! Kako je samo bilo teško sahranjivati sinove i očeve nakon toliko godinama potrage za njima, nakon toliko godina odlaženja na mjesta gdje su pronađeni ostaci poginulih Hrvata! A oni su bili krivi što su branili svoje! Marija, Katina kćerka i zadnjih dana je vodi skrb o svojoj majci, koja je tri puta tjedno odlazi na dijalizu. Pakao kroz koji je prošla obitelj Šoljić malo bi tko preživio. Mnogi bi na njihovu mjestu već odavno pokleknuli. Majka Kata uvijek je odnekuda prikupila snagu i kretala dalje. A snagu joj je jedino mogao dati ON. Kad ste razgovarali s Katom ili njezinim kćerima, tu nikada nije bilo tragova mržnje, ni želje za osvetom. Obično su rekle – sudit će im Bog! No, na njihovim licima nikada nije osmijeha. Tegobe svoga životnog puta često nastoje sakriti i pred drugima. Ali kad su se našle zajedno, dovoljno im je bilo da se pogledaju ili da im se pogled zaustavi negdje na zidu neke od njihovih soba, na nekoj od izloženih fotografija. Tada su suze same navirale. Njihova zlata, njihove uspomene, zavijene su u crno.

A o Kati Šoljić, baš kao i o svim hrvatskim majkama, kojima je jugosrpska-četnička agresija nanijela bol, uvijek se mora govoriti i pisati, a poglavito nakon smrti ove junakinje hrvatskog Domovinskoga rata. Majka Kata dala je nešto najsvjetlije što se može dati za svoju domovinu – četiri prekrasna mlada ljudska života.

Mladen Pavković